neivi trenutak...

Mene vie nema u toj udnoj poeziji koju izljevam iz due vremena, dok potroene sate brojim u igri sunane svjetlosti koja obasjava ovo prohladno i neivo jutro. Iz nijeme tiine, toliko nijeme da se zauzima sama od sebe, planete rotiraju svoje sablasne elipse, a moj nemir se zaustavlja ispred mirnog ela nemirnih misli i poruuje, da je sve potonue u trenutak i da je trenutak ivot koji se ivi. Opet pregledavam konture lica u zamagljenom zrcalu, zaustavljajui pogled na oima, gdje u tom bezdanu ne prepoznajem uzvraen pogled moje due pa se sve opet vraa na onaj poetak neivog trenutka, koji klizi kroz mrtvilo ove zamrene poezije i mog jo udnijeg ivota. Moe li mi tarot pretskazati, postoji li u meni ona iskra koja se uvijek javlja kad je ne oekujem ili e se sve odigrati ba kako pie u genetskom kod-u sudbine Tamne sjene zaplesale su svoj ples, uspavale me i odnijele preko granica stvarnosti, gdje sam opet susrela samu sebe i mrtvom molitvom jo mrtvijeg srca zaspala tim neivim snom. Sad je tako. Ovo jutro mi ne obeava pozitivan predznak, a elipsasta putanja tih udnih planeta ugasit e sjeanja na one mrtve trenutke kojima se uvijek vraam i to ba onda kad srce osjeti pogled, drugaiji od onog plavog pogleda to je odnio duu u nepovrat zaborava pa joj neda da u bijeloj crkvi tuge zapali svijeu samo za taj neivi trenutak.

najljepi svijet

Otkupi dah Boji i zaustavi vrijeme u ledenoj kapi ove majske kie to me vjetrom donijela na tvoj put. S one strane zrcala breze listaju tisuama listova, a vrijeme ne tee krivudavom linijom, ve se provlai kroz srca dua i mjeri svaki udisaj svojim trajanjem. Kroz takav beskraj udne praznine ponekad proetam u snovima i povjerujem da je to moja stvarnost, a ne san to mi ga daruje nona tama. Na nebu se oblaci razmaknuli da bih uetala u ovaj udan ponedjeljak i tihim disanjem poremetila taj neskladni vjetar to cijelu no obilazi moj mali balkon. Zna li da sam mislila da svijea ivota tek zatreperi i nestane, ali treperenje se nastavlja i mi ivimo ukroeni u njenom sjaju treperavog drhtaja kako bismo udahnuli jo poneki Boji dah. Otkupi za mene Boji dah, promijeaj ga sa svojom duom i zaustavi to vrijeme sa one strane gdje dani nemaju kraja, a ptice zauvijek miruju u svom letu, jer to je svijet ljubavi koji je najljepi na bilo kojem svijetu.

UZMI RIJEI IZ OBLAKA

Razdvoji oblake, uzmi iz njih pregrt rijei i prospi ih po ovom zlatnom jutru da dolete tamo gdje se dua probudila i tiho doplovila do oiju kako bi i slijepom ivotu podarila blaenstvo. Nisam zaspala mirnim snom, nisam se doticala none tame to me obavijala i sakrivala i od mene same. Nisam. Samo sam osjetila tiho disanje i znala sam da to die ovo mlado proljee, toliko razliito od dosadanjih, a toliko milostivo. Praznina se napunila pa se prelijeva iskrama ovog udnog nitavila koje ispunjava svaku sekundu proteklih i dolazeih dana. Ukrast u komad neba, zarotirati ga prema Suncu da se zaledi na njegovoj ledenoj zraci i ispisat u pod duom tvoje ime. ivot se ocrtao u ovoj poluplavoj zori, iskidano titrajima udnih konsonanata koji su se, poput ptica tamnih krila, nadvili iznad temelja tronih nadanja pa zauzeli svoje mjesto u zapisu, koji eka tren da me obuzme. Zavravam ovu udnu pjesmu da ostane urezana u misli i dok je zapisujem, polako i tiho nastavljam slijediti ovaj ivot, itajui zagonetne ifre iz genetskog koda to e mi donijeti poruku Neba sa pozitivnim predznakom. Kao stranac, tiho zatvaram vrata ove due i putam je da me vodi svojim tajanstvenim stazama prema onom mjestu gdje sam te oduvijek ekala.

ne znam...

Ti... potopljen u dno mora, nepomijean s drugim uzorcima ivota. U vremenu i prostoru, bez kretnji prema zvjezdanom nebu, zaustavljen u treptaju mog oka. Kao slaba karika vee me uz sebe tankim nitima snova to su protutnjali kroz prolu no. Izmeu naih ivota stoji vrijeme daleko kao grijeh, blisko kao protekla zora. Jednako smo udaljeni jedno od drugog, bez sklada, bez nedjeljivosti. Uhvatila se lagana kora na ovoj opsjeni, iluziji, lagana kora, koja titi od ponovnog otvaranja. Izmeu oba svijeta struji li jo malo povjetarca, lete li jo neke ptice izmeu trepavica, preskae li srce svoj poznati ritam titraja Ne znam....

sjaj plavih oiju

Tamno nebo, tamnije od najtamnije noi, svilene due i zamagljenog pogleda blagonaklono mi se naginje ove lijepe majske veeri. Bez ikakvog znanja o trenutnim mislima, stupila sam u ovu lijepu no, dok je tijelo zadrhtalo. Mjeseca nema, potonuo je u dubinu tamnih oblaka to su se nadvili nad usnulu panoramu moga grada. Srce te osjetilo. Ispod vitkih breza trava je prestala putati zlatne vlati, a sa tamnog nebeskog baruna zvijezde me ne gledaju oima make. Iz dubine Svemira nema onih davnih nemira. Iako jo uvijek vrijeme mjerim isprekidanim udisajem i udnim titrajima srca, sve u meni je ispunjeno tvojim pogledom. Od sunanog diska do punog Mjeseca prola je elipsa tanke zlatne niti i pokazala mi put prema tajnama srca. U tim dubinama Zemlja se ini prelijepa, Svemir vie ne alje nemir, a odgovor sa neba je ba taj biser ivota to mi treba. Moj San ima svoj titraj, moja pjesma ima svoj izriaj, a tvoj pogled svemu tome daje onaj kristalni sjaj. Sjaj plavih oiju.

MAJSKO JUTRO

Izronila sam iz tamne kine noi u jutro prepuno majskog mirisa bagrema budei zakopane ifre genetskog kd-a, koje su odavno prosule pregrt rijei iz gorkog kalea tuge to ga moja dua toi. Na tamnoj puini ivotnog oceana, udnim slovima ispisana je sudbina proteklog ivota da bi se objavila u onom trenu ba kad je potrebna i to uvijek na istom mjestu. Nebo bez zvijezda, Mjesec skriven u utavom platu odbjegle svijesti i jutro u pratnji srameljivog Sunca skrivaju none anele i objavljuju mi poetak ulaska u novo razdoblje razdvajanja noi od jutra. Rue e zamirisati jednog jutra i opit e mi duu vie, nego bilo iji plavi pogled bilo ijeg ivota, darovanog mi od neije smrtne majke i jo smrtnijeg oca. Do tada, iz tijela ene neka se izvije aneoska dua i pozdravi blagim naklonom ovo Nebo to tako milostivo i pitomo zagledava u moje zelene oi. I tamo gdje sam snivala i tamo gdje sam te darivala najljepim darovima to ih stih moe opisati, ostalo je jedno plaho srce spavajui snom iste due i iskrenog plavog pogleda.

razdvojeno jutro

Duga lomi jutarnju svjetlost, a u meni zakopane ifre ive i nose poruke iz svijeta otkud sam dolutala i nasukala se na tvoje obale. U sivom kamenu prepoznajem tvoje lice izvan sfera snova, a negativni vokali ude za pozitivnim konsonantima i priaju svoju realnost. Crkveni zvonik zapoeo je svoju jutarnju molitvu ljudskom uhu da ga poslua i ne zaboravi pozitivan predznak dananjeg dana. Sunce je obasjalo mjesto gdje si otvorio svoje plave oi, udaljen od mene samo tih esnaest sati, ali kao da je nebo ugasilo svaki plamen svijee kad nas razdvaja ivot i zora zatie odvojene u posebnim molitvama jutarnjih anela.

vrijeme u daljini

U daljini stoji vrijeme i eka me. Dua ivi u hramu satkanom od praha i Sunca, od nedoivljenog i prohujalog vremena. Oi due su osjetljive i jo uvijek se daju zavesti rijeima, tim monim zavodnicama. Snovi su donijeli poruke, ta neotvorena Boja pisma, otkud pokuavam odgonetnuti tajne ifre i pozitivne konsonante. Iz vjenog hlada gdje se na tren zaustavljam, prola sam bezbolno u ovaj dan pretkraja niza od sedam dana. Kako li me je noas san hipnotizirao, kako me je odveo u prazninu iluzije, magine opsjene Mjeseevog sjaja! Iznad mog balkona opet lete bijele ptice u nepovrat sjeanja i vremenu koje u daljini eka. Iz srca sam otkinula komad otrog bola, koji je jo zataknut kao najljepi bro izraen od zlatnih suza to si ih prolio za mnom, tih suza koje se nisu vidjele, a koje sam osjetila poput nestvarnog Sunca to me hladnim sjajem zarobljava u putanju otkud nema povratka vremenu koje stoji i eka. Koga eka vrijeme u daljini Slomljeno zrcalo kratkih rezova nitavne radosti ili dubokih spoznaja sadanje neodreenosti Gdje je to vrijeme u daljini, je li izvan Mjeseevog sjaja koje obasjava ovaj tren ili me jo uvijek tvoje oi opijaju iz uzaludnih daljina tvog postojanja

ISPOD MJESEEVE SVJETLOSTI

Danas je dan za paljenje plamena ivotne radosti. Danas je dan kad sam se izvukla iz suptilnih mrea sanjara zvijezda to ih je bacio sino u moju duu, a mene je probudio titraj srca, koji je preskoio svoj poznati ritam ivota. Odvest u te ujutro na trg ptica, gdje e u toj ivotnoj igri ponovo postati skitnica i mistik, lutalica i ljubavnik. Povjerila sam ti ostatak mog ivota, zaustavili smo se na trgu ptica i obeali jedno drugom. Iako u mojim konsonantima nema hladne otrice poricanja, zna da u jednom trenu odlutam u tamne koridore moje zamrene poezije i zamjenjujem se sa nekim likom koji jo uvijek luta tim pustim stazama. Mjesecom obavijena, jo uvijek zalutam u te poznate, snovima obojene duboke koridore moje podsvijesti, znajui da me negdje meu zvijezdama eka pa iz mora snova prua tanku srebrnu nit za povratak u svijet ivih. Uzalud zazivam druidsko proljee, uzalud kradem Mjeseevu elipsu kretanja oko ovog globusa, uzalud kreem na puteve bez povratka. Longinovo koplje jo je uvijek usamljeno u tkivu due, otkud ponekad potee bol, tamna kao no i jasna kao plavi odsjaj dalekih oiju to samuju na kraju svijeta postojanja. Iznad dubokog jezera zabulde lebdi misterija njegove osamljene due, dok se ta mrtva voda ne zasiti sama sebe i potone u ponore otrog konstonanta uzaludne rijei ne vjerujui ni sama sebi. Zavravam ovu filozofsku etnju neijim prolim ivotom i u ovo rano jutro zanosim se sirenskim pjesmama iz dalekih sfera bez zabluda da e me odvesti tamo gdje sam nekad ivjela ispod Mjeseeve svjetlosti.

GORI GORI, ZVIJEZDO MOJA...

Sama sam, obasjana jo neispunjenim Mjesecom. Ta kristalno jasna pojava, kao zlatni bro zakaen za ivot, vodi me u dubinu beskraja gdje se ispod vode teko die. Iz dubine podsvijesti Mjesec baca dugu sjenu i otvara vrata izmeu dva polusvijeta... Sama sam... jo moja zvijezda nije dogorjela... Vidim anela, kao gost je uao u ivot... Tama je zauzela svoje mjesto u kutu sobe i eka. Na oltaru noi opet razvezujem duu, prostirem je po bijelom monitoru. San je poljubio usne i utonuo... tama strpljivo eka... Prohladna no miluje oi, a ispod polusputenih trepavica odletjele su bijele ptice. Gost sam u svom vremenu, iz daleka sam dola, daleko i odlazim. Iznad oblaka u noi zvijezde me gledaju oima make. Oduvijek znam priu o nama, drhti mi srce od tamnog sjeanja, zadrhtala sam za istinom u sebi... U vodi ne ostavljam trag, istina polako stie i eka, kao to tama strpljivo eka u kutu sobe i uti. Dua ape prie o nebu, dua razvlai matu i zaboravljam stvarnost to se pokree oko Sunca. Zaboravljam sve to ne lii na tebe... Razdvojit u se u etiri pravca, iz stare knjige uzeti uzorak tajne, zakoraiti u San i nestati... A ti, zvijezdo moja, gori gori tamnim nebom, rasvijetli me, jer Ljubav je dola i poklonila mi se u svojoj uzvienosti... Gori, gori zvijezdo moja, iz tiine uroni u moje tijelo i umiri srce, umiri to malo srce to se tako dugo odralo na ovom globusu gdje zauzima svoje mjesto. Svatko od nas zauzima svoje mjesto na ovom globusu. Kad oslobodim to mjesto, zvijezdo moja mala, doi e netko drugi i za tu duu e sjati, bit e njena lu i nikad me nee zvati, jer kao to ti, mala zvijezdo, gori za mene, tako u i ja jednog dana gorjeti za neku duu, gorjeti i sjati...