Vještičje vjenčanje za Lithu

Mnogi wiccanski parovi upravo lipanj izabiru za nešto što se naziva handfasting ili Vještičje vjenčanje (Hexenheirat) Time oboje obznanjuju svoj odabir suživota. Vještičje vjenčanje može biti spojeno i s pravim vjenčanjem koje provode wiccanski klerici, no ne mora. Ova je ceremonija neobavezna, no magična...

Litha – svetkovina obilja, plodnosti i čari prirode, a vezana uz ljetni solsticij, često je bila teorijski sporna u neopaganskim krugovima i sljedbenicima Wicce, stoga što nije jasno da li se uistinu slavila u drevno doba. I tako – dok neki stručnjaci nalaze dokaze koji upućuju da je radi o stvarnom slavlju, Gerald Gardner, utemeljitelj moderne Wicce, ustvrđuje da  su solarne svetkovine zapravo bile nadodane naknadno i uvezene iz Srednjeg Istoka. No bez obzira na samo podrijetlo, LITHA se slavi svake godine, i to u lipnju. U nekim tradicijama, Litha označava vrijeme borbe između svjetla i tame. Rogati kralj (nekada se naziva i Oak King – Hrast kralj) smatrao se gospodarom koji vlada u doba između zimskog i ljetnog solsticija, a Sveti kralj preuzima ulogu u nadolazećem razdoblju – od ljetne dugodnevnice do zimske kratkodnevnice. Svakog solsticija bore se za nadmoć pa tako dok Rogatom kralju izmiče vladavina u lipnju, koncem tog mjeseca, odnosno kada prođe ljetni solsticij, SvetikKralj preuzima vodstvo. Napose u Skandinaviji, zbog „bijelih noći“, postoji i izraz ljetno ludilo. Ivanjske svečanosti koje se slave i u nas – mada u sasvim drugom kontekstu od wiccanskog, padale su prvotno 24. lipnja po julijanskom kalendaru. Tek po gregorijanskom, ljetni suncostaj pomaknut je na 21. lipnja. Ovo je doba unutarnje svjetlosti i snage, plododajne moći zemlje. Vrijeme je i za meditaciju – o tami i svjetlu u i oko nas. Doba slavlja Kotača života, vatrom i vodom, smjenom noći i dana...

BLAGOSLOVLJENO BUĐENJE OSTARE

Sutra, 20. ožujka u 6:20 212. nastupa proljetni solsticij. Svake godine za Ostaru tj. za sam početak proljetnog suncostaja počinje se – barem u neopaganskim krugovima – raspredati o Boginji proljeća, čije ime je Eostre, Ēostre; Ēastre; *Ôstara. I dan-danas, proljetni se suncostaj vezuje za ovo ime. Iako u znanstvenim krugovima opasno pobijana, u indogermanskom kontekstu ime je ove Boginje dokazivo i dokazano. Na staroindijskom korijen je riječi usastara, a odgovarajuća je Boginja Us(h)as, ime koje se najčešće spominje u Rig-vedama. Njoj odgovara litvanska Ausrine, Boginja praskozorja, koju susrećemo u mnogim mitovima. Naziva se još i dughtar dieve (kći neba). Srodne su joj i grčka Eos te rimska Aurora koja je kasnije postala mater matura (Jutarnja majka). Engleski Easter i njemački Ostern (Uskrs) nesumnjivo su jezično povezani s imenom Ostara, no ovo se ime spominje samo u jednom pisanom dokumentu: u Temporum Ratione iz 8. st, a potpisuje ga redovnik Beda Venerabilis iz Northumbrije, područja današnje Sjeverne Engleske i Jugoistočne Škotske. U Bede nalazimo da je Eostra poznata i kao Eostremonth – April mjesec, a ime je dobila upravo po anglosaksonskoj boginji Eostre. U romantičarskom zanosu, Jacob Grimm tvrdi da je u usmenoj predaji dobio potvrdu o postojanju te Boginje na području Njemačke, no pisani znanstveni dokazi i dalje izostaju. Zanimljivo je da se Eostre uopće ne spominje u germanskoj mitologiji, te da je – usprkos tvrdnjama da se radi o nordijskom božanstvu – nema niti u Eddi (nordijskom mitu). Pisano dokazana ili ne, Ostara je kao jedan od blagdana utisnula dubok trag u ritualima proljetnih slavlja, a značenjski ju možemo izjednačiti sa „Stvaranjem, oplođivanjem, začečem zemlje“ (os: usne-krilo-zemlja-rođenje-postanak; tar – začeće. )