1earth1spirit

                                                         Phowa 

Kaže se da umiremo kako smo i živjeli.

Možda bismo mogli okusiti umiranje da bismo usmjerili svoj život.

Kada umremo, zalazimo u novi, nepoznati svijet. A taj nas svijet može zaplašiti, utjerati nam strah u kosti stoga što iskustva tog svijeta ne nalikuju našim iskustvima , a opet – slični su kao jaje jajetu" And here and now. " U tibetanskom budizmu, phowa se meditacija – kao jedna od šest joga velikog majstora Narope – smatra najdjelotvornijom i najdragocjenijom praksom koja nas priprema za smrt. Phowa doslovno znači „Prijenos svijesti“ u momentu smrti. To je temeljna praksa Bardo ciklusa, tranzicijskog iskustva na rubu ovog i sljedeće života. Inicijacija je učenje, tj. vođenje pomoću mantre i tantričkih metoda disanja i vizualizacije o tome kako dospjeti na Vrhovni put oslobođenja sebstva od iluzornog svijeta samsare.To je metoda s ciljem promjene iskustva smrti, što neminovno dovodi do vrata oslobađanja. Inicijacija u phowu smatra se neposrednim putem k oslobođenju jer – ukoliko je se pravilno i predano prakticira - otvara kanale svijesti koji u momentu smrti dovode do stanja koje se zove „Čista Zemlja“, odakle je – tada bez prepreka i spoticanja –  prosvjetljenje moguće.

Tibet je jedina zemlja na svijetu koja je svoj um i promišljanja usmjerila na unutrašnje blago. Niti u jednoj drugoj nije bilo toliko ekstenzivnog istraživanja u smjeru smrti, jer na Tibetu se prakticira tehnika nazvana Bardo, a to je proces koji počinje u onom trenutku kada osoba počinje umirati. Kroz svoju povijest, Tibet je bio i unutarnje hodočašće i hodočasnik. (Bilo je) na stotine i stotine hramova na Tibetu, no te hramove ne valja uspoređivati ni s čim,  jer jedino "poslanje" tibetanskog hrama je istraživanje samoga sebe: osvijestiti sebe! Stoljećima se pronalazilo tisuću putova na kojima bi procvjetao unutarnji lopoč, a u njemu i kroz njega naše najdragocjenije blago… Čitav svijet će imati koristi od tog iskustva. A svijetu je to nasušna potreba. „ Om Mani Padme Hum“ The Great Path).

Više informacija o Phowa Retreat meditaciji - elementarnoj meditaciji bardo stanja, koja se održava sljedeće godine u Rimu, po drugi puta na Zapadu, od strane iniciranog majstora Zhu-Wang Cai-Kun Rimpochea od 21-26- veljače možete pronaći na: 

This e-mail address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it

Khaleh

je iranska riječ  koja  označava posebno srčanu i blisku povezanost ili psihički rodbinski odnos s drugom dušom. Umnogome nalikuje španjolskom izrazu comadre.  Comadre znači: „ja sam tvoja majka, a ti si istovremeno moja majka“, a upotrebljava se na španjolskom kako bi se opisao prisan odnos dviju žena koje paze jedna na drugu, „jedna drugu drže na oku“, međusobno se suportivno podučavaju, i to tako da je duša uvijek uključena u uzajamnu skrb, bilo neposredno ili posredno, putem spominjanja riječi duša. Koncept značenjskog bogatstva khaleh odnosa, baš kao i comadre, upliće prisni odnos prijateljica koje su sklone jedna drugoj i koje se istovremeno međusobno brinu kao da su jedna drugoj uskočile u ulogu majke. Poštuju se, štite, povjeravaju i uvode u mnoga životna polja – u osjećajni vrtlog, u tajnovite i snovite slike unutarnjeg života. Bilo da prolaze kroz dražesti zvonkog smijeha ili tupi muk duboke zabrinutosti, bilo da se obrušavaju na posljednje eskapade, podlegnu zovu novotarija ili se popenju na najviše stablo kako bi obuhvatile pogledom sve dokle im on seže... sve khalehs i comadres žive jedna za drugu, spremne su umrijeti da zaštite drugu dušu. A to je – ne samo među ženama – zaista veliki poduhvat.

PRIJEMOSNICA

Prije tridesetak godina psiholog i praktičar budizma John Welwood skovao je termin „psihološke prijemosnice“ kako bi objasnio poteškoće s kojima se susreću meditanti, kako oni koji rade sami, tako i oni koji žive u budističkim komunama. Poteškoća se odnosi na česti prigovor odn. nezadovoljstvo meditanata kako im meditacija više ne donosi ono zadovoljstvo za koje se činilo da ga je donosila  kada su bili mlađi ili tek započinjali s praksom. Eh, pa sad…  S godinama  i iskustvom, čovjek razabire monogo toga. Često – a da toga nismo svjesni – posežemo za prakticiranjem duhovnih praksi upravo onda kada se nalazimo u zoni psihološke prijemosnice, tj.  kada želimo zaobići ili odgurnuti od sebe neriješena emotivna stanja, zaliječiti psihološke rane i stvoriti dojam da završavamo razvojne zadatke koje nismo priveli k kraju.  Kada “psihološki premošćujemo”, koristimo se induciranim osjećajem  svjesnosti ili oslobođenja kako bismo sami sebi razumno objasnili nedozreli plod transcedencije (premature transcendence) ; Koristimo se čak i apsolutnom istinom da bismo umanjili i relativizirali vlastite potrebe,  a prirodno je da one idu “u paketu” sa psihološkim  i razvojnim  disfunkcijama.

I – kao što rekoh – dok smo bili mladi i u zanosu, nesvjesni “prijemosnice” ekstatično smo pocupkivali umom. Ne vjerujem da u tome ima ičeg neoprostivog, ali ima nedorađenog posla.  Rad na osvješćivanju prijemosnica čini se vrlo bitnim. Bilo da smo mladi ili stari.

Više: http://www.huffingtonpost.com/lewis-richmond/does-meditation-still-wor_b_900643.html