MOGLO JE BITI I GORE

Herman je bio vječiti optimist. Štogod da mu de desi, rekao bi samo:

- Moglo je biti i gore.

Jednoga dana se njegov susjed Amos vratio kući i zatekao svoju ženu s nepoznatim muškracem. Ubio  ih je oboje i kasnije su ga uhitili. Dok su svi prepričavali tragediju, Herman je samo dobacio :

- Moglo je biti i gore.

- Kako je moglo biti gore? - dreknuo je susjed, "dvoje ljudi je mrtvo, a naš dragi Amos će ostati u zatvoru do kraja života!"

 21.03.1953.

se dogodilo. Ono što će Osho nazvati sastankom sa smrću i Bogom: Radio sam tijekom mnogih života,  radio sam na sebi, borio se, cinio sve što može da se cini - a ništa se nije dogadalo. Sada razumijem zašto se ništa nije dogadalo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su spriječavale , sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da covjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda dode trenutak kada traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla rijeka,ali onda dode trenutak kada morate izaći iz camca i potpuno zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguce. A takoder, jedino sanaporom, ništa je moguce.Upravo pred dvadesetprvi mart 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Dode trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. Učinio si sve što možeš, a ništa se ne događa. Učinio si sve što je ljudski moguće. Što drugo onda možeš učiniti? U čistoj bespomoćnosti, čovjek odbacuje svako traganje.

I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao ni za čim, onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo se događati.  Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda i odasvud. Te sam noci postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojeci i postao postojanje. Te noći sam umro i ponovo se rodio.

 RUKE

Gledajući  Dimitrijevu sliku iz ciklusa „Omaggio a Leonardo“ – spokojno sklopljene ruke Mona Lise bez Giocondinog tijela, pada mi napamet – vjerojatno uslijed mira i harmonije što ju slika stvara u percepciji –jedan Oshov citat o rukama, rukama koje pružamo jedni drugima, ili ih sklapamo uz naklon, u znak pozdrava. Ovo potonje nesumnjivo čini djevojčica s fotografije, jer predaje svo svoje unutarnje biće:

Na Istoku se ljudi pozdravljaju sklopljenim rukama. Na Zapadu tako što pružamo ruke. Koja je razlika? Kada pozdravljamo nekoga sa sklopljenim rukama, govorimo „Klanjam se božanskom u tebi“. U rukovanju nema ničeg božanskog. Zapravo, rukovanje je nastalo kako bi se ovaj drugi uvjerio da ne krijete oružje u desnoj ruci, da niste neprijatelj.Pružajući desnu ruku, pokazujete da ne držite ništa u njoj „Nisam tvoj neprijatelj.“ U najboljem slučaju, to znači to. Također, potvrđujemo da smo jednakog statusa s onim s kojim se rukujemo. Ali u tome nema nikakve misterije; to je samo strategija, čista diplomacija. Desna ruka je opasna, ona može držati oružje; pa ukoliko se svojim očima ne uvjerimo da nema ništa u njoj, ako je ne dodirnemo, osjetimo, u nama će se javiti sumnja da bi nas sugovornik mogao obmanuti. Rukovanje se na Zapadu razvilo iz nepovjerenja. Zapadni se historičari sada slažu da je to porijeklo rukovanja. Ali kada se jedni drugima klanjamo sa sklopljenim rukama, to nas vodi na jedan sasvim drugi nivo.