RUKE

Gledajući  Dimitrijevu sliku iz ciklusa „Omaggio a Leonardo“ – spokojno sklopljene ruke Mona Lise bez Giocondinog tijela, pada mi napamet – vjerojatno uslijed mira i harmonije što ju slika stvara u percepciji –jedan Oshov citat o rukama, rukama koje pružamo jedni drugima, ili ih sklapamo uz naklon, u znak pozdrava. Ovo potonje nesumnjivo čini djevojčica s fotografije, jer predaje svo svoje unutarnje biće:

Na Istoku se ljudi pozdravljaju sklopljenim rukama. Na Zapadu tako što pružamo ruke. Koja je razlika? Kada pozdravljamo nekoga sa sklopljenim rukama, govorimo „Klanjam se božanskom u tebi“. U rukovanju nema ničeg božanskog. Zapravo, rukovanje je nastalo kako bi se ovaj drugi uvjerio da ne krijete oružje u desnoj ruci, da niste neprijatelj.Pružajući desnu ruku, pokazujete da ne držite ništa u njoj „Nisam tvoj neprijatelj.“ U najboljem slučaju, to znači to. Također, potvrđujemo da smo jednakog statusa s onim s kojim se rukujemo. Ali u tome nema nikakve misterije; to je samo strategija, čista diplomacija. Desna ruka je opasna, ona može držati oružje; pa ukoliko se svojim očima ne uvjerimo da nema ništa u njoj, ako je ne dodirnemo, osjetimo, u nama će se javiti sumnja da bi nas sugovornik mogao obmanuti. Rukovanje se na Zapadu razvilo iz nepovjerenja. Zapadni se historičari sada slažu da je to porijeklo rukovanja. Ali kada se jedni drugima klanjamo sa sklopljenim rukama, to nas vodi na jedan sasvim drugi nivo. 

Osho govori o svom prosvjetljnju

Sećam se sudbonosnog dana, 21. marta, 1953. Radio sam tokom mnogih života - radio sam na sebi, borio se, činio sve što može da se čini - a ništa se nije događalo. Sada razumem zašto se ništa nije događalo. Sam taj napor je bio prepreka, same lestve su sprečavale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da čovek može dospeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda dođe trenutak kada traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla reka, ali onda dođe trenutak kada morate izaći iz čamca i potpuno da zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguće. A takođe, samo sa naporom ništa nije moguće.

Upravo pred dvadeset prvi mart 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Dođe trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. Učinio si sve što možeš, a ništa se ne događa. Učinio si sve što je ljudski moguće. Šta drugo onda možeš učiniti? U čistoj bespomoćnosti, čovek odbacuje svako traganje.