Iscjeliteljeva aura zasjala bi jarkom svjetlošću uvijek kada bi došao u dodir sa čistim kristalima.

Najviše je volio velike gromade, koje su ga privlačile svojim kristalnim poljima.Obilazio bi ih, razgledavao sa svih strana, polagao ruke na njih opipavajući njihovo bilo, čujno samo hipersenzibilnim dušama kao što je bila njegova.Kada bi prislonio dlan, osjetio bi lagano žarenje, zatim peckanje, nalik škakljanju, i tada bi znao da je dobio povratnu informaciju od samoga kristala.Udaljio bi dlan nekoliko centimetara od površine gromade, a između ruke i kristala uspostavilo bi se nevidljivo toplinsko polje,i energija bi nesmetano potekla.Tek takav kristal bio je poželjan za energetski rad.

Prije nekoliko dana dobio je poveći kristal Lapis lazulija, i dok su ga njegove ruke opipavale sa svih strana, zazvonio je telefon.

Grobljem je vladao mir. Sunčeve zrake i pokoji oblačak, danu su dodavali notu akvarela. U krošnji drveća, malene ptice nudile su, tek rijetkim prolaznicima,

svoju cvrkutavu poeziju.

Mramorni kipovi anđela, bili su tihi svjedoci jedne nezemaljske koprene, koju je Liriana osjećala  još od djetinjstva.Često je prisustvovala sprovodima, a posjet posljednjem počivalištu nije joj stvarao nikakvu nelagodu, dapače, kao maleno dijete voljela je čitati natpise, i gledajući svakojake kipiće, imala je osjećaj kako

ju promatraju nevidljivi kameni čuvari.

Ovaj put, krenula je prema počivalištu drage joj prijateljice,čijem je ispraćaju prisustvovala, međutim,  polaganju urne prisustvovala je  samo uža obitelj, te joj je točno mjesto ukopa ostalo nepoznato.

Rođen sam u svjetlosnim dubinama Svemira.Da, ja sam Kristalni štap, i znam da ne možete vjerovati kako vam se jedan predmet kojega doživljavate neživim,upravo obratio putem riječi.

Ali tako je, vjerujte, sve ikada stvoreno u sebi nosi dah i otisak našeg Stvoritelja tj.Stvoriteljice. Eonima sam putovao kao nevidljiva čestica, i od samog trenutka buđenja svjesnosti znao sam da će mi planeta Zemlja postati dom. Ta čudesna, prelijepa planeta.Bio sam raspršen u njezinim dubinama.U nijemosti stijena čekao sam strpljivo milione godina, u podmorju sam odabrao malenu školjku bisernicu i rastao, i čekao,rastao, čekao…

I kada se sve u Svemiru posložilo, a oduvijek je tako, sve moje razasute čestice, privučene magnetnom snagom stvaralaštva, sakupljene su, neke kao vrijedno biserje, druge kao kristalno grumenje, i onako neobrađene, nevidljivim nitima putovale su do odredišta.Malenog hrama i njegovog oltara.

Zemaljske godine su kao povjetarac u usporedbi sa bezvremenim tokom sveprisutne energije.Tamjanin treptaj oka, i već se našla u svojoj novoj ulozi.Da ne bi došlo do zabune, ovo su priče gdje se vremenski tokovi preklapaju,a radnja se odvija istovremeno na više razina s istim akterima.Teško razumljivo mnogim ljudskim dušama, ali kada dožive i prožive taj osjećaj, prepoznati će u sebi da je i to mogući i ostvarivi dio jedne veće cjeline.Do sada najbliži opis sličan tome je astralni let.

Dakle, da se vratimo Tamjani.Mjesto radnje je Energetsko okupljalište, gdje duše izabiru svoje buduće djelovanje i stjecanje novog iskustva.Sve nalikuje botaničkom vrtu,ispunjeno svjetlucavim bojama i potocima obojanim duginom paletom.Okupljalište je podijeljeno u mnoštvo manjih parcela, na kojima se odigrava opisana radnja.Svaka parcela jedinstvena je za sebe, na nekima postoji eterični ekran gdje se prikazuje film budućeg djelovanja, neke posjeduju mala jezerca u kojima se to isto zrcali, dok na drugom mjestu jedva čujan žubor šapuće, nudeći vodstvo riječima.

U zemaljskim mjerilima, skoro je moglo značiti mjesece, godine,desetljeća.Tako je i bilo.Nakon tri desetljeća lutanja, na kojima je iskusio i dobro i zlo, vratio se u maleno mjestašce.Hram je bio obnovljen.Nekadašnje drvo zamijenile su zemljane cigle, izvana i iznutra bio je ukrašen slikama mjesnih božanstava, a ono što ga je zapanjilo, bio je prizor svjetlucavih kristala kojima je bio ukrašen oltar.Uz oltar je sjedio svećenik, udubljen u meditaciju, a mirišljavi štapići sandala i tamjana ispunjavali su svetište. Svećenik je unutarnjim vidom primijetio došljaka, otvorio oči, i nasmiješio se Adiju.Ovoga puta, Svemir je ispunjavao i svećenikove oči.

-Učitelju, evo me na početku puta – izustio je Adi.Vraćam se odakle sam i krenuo – dobrostivo doda.Kroz sve ove godine lutanja,traženja, susretao sam mnoge duše, prohodao mnoge zemlje, možda bi netko drugi pomislio kako je život proveden u lutanju uzaludan, ali ja znam da nije. Koliko sam darovao, toliko sam primao,koliko sam svjetla širio,toliko sam i upijao.I sva znanja i iskustva koje sam stekao i proživio, mogu konačno sa riječi pretočiti u djelo.

Podne je, svećenik je skuhao rižu s malo povrća i krenuo potražiti Adija.Pronašao ga je kako u pijesku crta nešto.Primijetio je da zadnjih dana,Adi često crtka po zemlji, no ovaj puta zagledao se u crtež,i bljesak prisjećanja na san, trgnuo ga je iz razmišljanju.

- Adi,što je to? –upita ga svećenik.

- Učitelju, sanjam ovu igračku već nekoliko dana – odgovori Adi.

Na vrhu je Mjesec, bistar kao voda, ispod su kamenčići šareni kao cvijeće u cvatu, i još na kraju ima jedan kamen bistriji od zraka.Kada sanjam, vidim sebe kako pronalazim kamenje,razgovaram s njime, izrađujem dršku, i cijelo vrijeme dok to radim, izgovaram molitvu - kaže Adi, i dok je govorio ove riječi,iznova se cijeli Svemir ogledao u njegovim očima.

Istoga trenutka, svećenik se prisjetio sna, i poslanja koje mu je duša odabrala u trenutnoj inkarnaciji.Koliko god hram bio malen i siromašne vanjštine, posjedovao je neizmjerno blago.
Prastare zapise koji su u sebi čuvali drevnu mudrost i znanje, a među mnoštvom redaka, postojalo je i znanje o kristalnome svijetu.